Zdravko J. (63)- Bolji život

Zdravko je rodom iz Špionice (BiH). Krajem 2018. godine je operirao tumor na mjehuru, u kratkom vremenu je ostao bez prihoda i našao se u velikim problemima. Odlučio je napustiti svoje rodno mjesto i potražiti bolji život i izvući se iz svoje teške situacije.
Dolazak u Zagreb za njega je trebao biti izlazak iz problema i teške situacije koja ga je snašla, ali dogodilo mu se još i gore od toga. Nešto što nije niti pomislio da bi to mogla biti njegova sudbina. Postao je beskućnik.
Nije imao hrvatske dokumente što mu je otežalo pronalazak posla, ono malo novaca što je imao nije bilo dovoljno za smještaj jer su cijene odavno već prešle prag „zdravog razuma“ te osobi koja nema pune džepove ne preostaje ništa nego spavati u neadekvatnim uvjetima.
Zdravko je našao neku napuštenu kuću u kojoj se je sklonio od nevjerojatne hladnoće i od ljudi. Ljudi prema kojima je osjećao sram svaki put kad ga netko pita gdje živi. Sram što je život toliko okrutan.
Zdravka smo upoznali na podijeli sendviča, vani na minus i koju brojku, gdje je samo stajanje vani više od 10 minuta u svima nama izazivalo pothlađenost i drhtavicu, a on je na takvoj hladnoći spavao tjednima. Tjednima je tijelo trpilo tu pothlađenost iako je i onako već bilo teškog zdravlja. No unatoč teškim uvjetima, naš se Zdravko nije predao. Odlučio se boriti protiv okrutnosti života, protiv nehumanosti.
Prišao mi je tako dok smo dijelili sendviče i pružila sam mu topli čaj u ruke te naglasila da pazi jer je vruće. Rekao je neka, barem će me ugrijati. I otpio gutljaj vrućeg čaja. Pričali smo tako s njim i ispričao nam je dio svoje teške priče. Kasnije smo ga pozvali da nam dođe u Centar za pomoć i podršku beskućnicima i osobama u riziku od beskućništva da vidimo kako mu možemo pomoći u njegovoj borbi.
Preko nas je stupio u kontakt s poljoprivrednom tvrtkom u okolici Zagreba, koja mu je odmah ponudila posao, a kasnije i smještaj. Zdravko je to odmah prihvatio i otišao raditi. Radio je dva tjedna ali smo se i dalje viđali na podijeli sendviča. To je značilo da i dalje spava u napuštenoj kući. Čovjek je radio po 10 sati dnevno a nakon toga bi se vraćao u Zagreb i u najhladnije doba spavao ponovo u napuštenoj kući. Gazda za kojeg je radio pokušavao mu je pronaći i smještaj ali nažalost trajalo je i predugo dok ga je uspio naći jer jedna noć na toj hladnoći i tim uvjetima je preduga. Iako mu je gazda davao novce, nudio topli tuš i obroke. Zdravko je taj teški period prebrodio s osmjehom na licu kad bi se povremeno sreli s njim. Sretan što radi, nije mu smetalo što spava na hladnoći.
Zdravko radi već par mjeseci za istog Gazdu. Gazda ga je toliko zavolio da s njima sjedi na obiteljskim ručkovima, a unici ga zovu stric Zdravko. Postao je dio te obitelji a gazda mu ponudio i partnerstvo u svojoj tvrtki.
Zdravko je uz posao dobio i smještaj te je uspio dobiti papire i dokumente, zdravstvenu zaštitu i sve što mu je potrebno da sve nevolje koje su ga pratile do tada ostavi iza sebe. No najveći njegov uspjeh, kako on kaže, je to što je uspio ponovo uspostaviti komunikaciju sa svojom obitelji od koje se kada su problemi krenuli odvojio.

Kad netko tko nema ništa, tko nema krov nad glavom i koga život stavlja na kušnju svakodnevno, ne odustane i odluči boriti se i svojim trudom uspije postići tako puno kao naš Zdravko onda nam je čast biti tu pored njega i vidjeti sve to. Doživjeti njegove suze ali i kasnije radost što je ukrotio život, uzeo uzde i promijenio svoj svijet.
Njegov je život dobio novo značenje i zaista je lijepo vidjeti sjaj u njegovim očima. Iznimno smo ponosni na tebe Zdravo i nadamo se svemu dobrome i nadalje.