Iz kuta korisnika

Emina i Tomijeva priča

EMA, 26 godina

Moja majka je bila u teškom psihičkom stanju, bacala je stvari po kući i vikala. Sve sam izdržala dok nije uzela nož i počela njim mahati ispred mene. U tom trenutku sam vidjela da neće na dobro. Pokušala me u dva navrata ubost, al nije uspjela. Izmakla sam se, tad sam zvala policiju i prvu pomoć.Trauma je još uvijek u meni. Znam da sam tužna, uplakana, puna gorčine i tuge i znam da i noćima ne spavam i kad zaspem dođu mi užasni snovi. Više sam nekako sita svega, jer stalno vrtim film unazad, bojim se, strah me, nemam podrške od strane brata i nevjeste. Oni samo gledaju svoj interes.
Ne vjerujem muškarcima, bojim se trudnoće. Imam dva sina – Marka, za kojim patim i kad ga vidim srce mi se uznemiri, i Tonija koji je udaljen od mene. Više se i ne sjećam kako izgleda. Samo se sjećam što sam za njega učinila. Učinila sam što bi i svaka majka za svoje dijete. Ja sam za svog Tonija prodavala tijelo. Nisam ga stavila u Dom, jer imam srca i dušu. U dubini duše ne kajem se, znam da sam samo sretna što sam ovdje u Prihvatu, na sigurnome. Ne želim opet proživjet taj pakao.
Teško je kad si sam, a ja više ne mogu gutat iz dana u dan, počelo je bit preteško za mene. Glava će mi puknuti, a srce stati. Želim se spasit, ne želim završit kao majka i otac. Tješi me što sam izašla iz pakla droge, alkohola i prostitucije, a opet… svjesna sam da neću dugo izdržati, da ću puknuti od velikog razmišljanja. Tuga, gorčina, nemir, nespavanje, patnja, ne želim od svega toga opet doći u kušnje da bih došla do lažne utjehe.

 

TOMI, 30 godina

Rođen sam u Splitu kao drugo dijete od nas četvero. Ne znam zašto, ali moj život je primjer onoga što alkohol učini u obitelji jer su moji roditelji, pogotovo otac, bili svakodnevno pijani.
Svađe, tučnjava i maltretiranje bili su moja svakodnevnica. Imao sam tolike traume da sam noću vršio nuždu u krevetu još dok sam išao u prvi razred, a otac, ne da bi me pretukao, nego bi me izbacio golog na ulicu da me gledaju vršnjaci. To je samo jedan od primjera koji su me doveli do toga da sam već u trećem razredu pokušao samoubojstvo vješanjem, ali sam preživio pukom srećom, jer se konopac prekinuo. To je sve dovelo do mog asocijalnog ponašanja, a već do 16-te godine sam imao podeblji dosje. Krao sam, dio novca sam davao roditeljima kako bi imali za piće pa je to postala moja svakodnevnica. Sa 16 godina završio sam u Odgojni dom, a zatim u zatvor za maloljetnike gdje sam prošao i gledao torture svojih vršnjaka.
Kad sam izašao, imao sam dvadeset godina. Moji su se roditelji kroz to vrijeme odselili u drugo mjesto, a otac se ostavio alkohola i dosta se promijenio. Međutim, vrijeme i moje ponašanje doveli su do toga da bi me za svaku sitnicu izbacivali iz kuće pa bih se snalazio kod prijatelja.
Kad sam služio vojni rok, prilikom jednog dopusta, otac me bez povoda nije htio primiti u kuću pa sam mu benzinom zapalio ulazna vrata od kuće. To mi nikad nije oprostio. Kad sam izašao iz vojske nisam se mogao vratiti u obitelj nego sam završio na ulici. Preživljavao sam na stotine načina, prao sebe i odjeću u moru kako bih čist tražio posao
Radio sam tri godine s prekidima, a onda sam nastradao na motoru i dobio pozamašnu svotu novca kao odštetu. Nisam štedio, počeo sam kockati, odao sam se lakim drogama i opijanju. Roditelji me nisu htjeli primiti, ali više nisam tražio posao, nego sam počeo preprodavati marihuanu. Stekao sam nova poznanstva i opet nisam bio anoniman na ulici. Upoznao sam jednu djevojku i postali smo ljubavni par i sve je štimalo toliko dugo dok ona nije morala poslom u drugo mjesto. Rekla je svojim roditeljima čime sam se ja bavio i nedugo zatim policija me je uhapsila.
U zatvoru sam proveo samo nekoliko mjeseci, ali kad sam izašao nastao je cirkus. Bio sam bez ičega, s jedne strane bili su roditelji koji su samo prigovarali, a s druge strane bili su poznanici koji su me iskorištavali, nagovarali me da kockam i pijem. Preživljavao sam na ulici, a da bih se sakrio od društva spavao sam noću na groblju.
Kad sam iscrpio sve snage, zaprijetio sam službeniku benzinske postaje da ću ih zapaliti i policija me smjestila u duševnu bolnicu na 6 mjeseci gdje sam dobio dijagnozu shizofrenija. Nakon liječenja sam potražio smještaj u Prihvatilištu za beskućnike. Međutim, meni nije bilo pomoći jer su mi falili noćni izlasci koje sam pravdao mišlju da sam dosta u životu pretrpio i da imam pravo živjeti kao moji vršnjaci. Zbog toga sam se vratio kockanju, a kad bih bio u problemima, otišao bih na Psihijatriju.
Kada s am ponovno završio u Prihvatilištu za beskućnike, uspio sam pronaći posao i podstanarski stan. Ali kad je poslovođa otkrio da sam liječen na psihijatriji, ostao sam bez posla. Moji me i dalje nisu tili primit smatrajući da se trebam i dalje liječiti. Kad bih ih posjetio primili bi me uljudno, ali bi me isto tako uljudno i otpravili. Uslijedile su dvije godine liječenja i tri pokušaja samoubojstva tabletama.
Sada se nalazim na Sudskom odjelu psihijatrije gdje se liječim jer sam zapalio kontejnere za smeće.