Beskućništvo u Europi

Populaciju beskućnika u Zapadnoj Europi najvećim dijelom čine odrasli muškarci. Većina je beskućnika ekstremno siromašna i odvojena od svojih obitelji i socijalnih institucija. Oko jedne trećine odraslih je mentalno bolesno, a oko pola ukupnog broja beskućnika su ovisnici o alkoholu ili drogama. Do 50-ih godina 20. stoljeća najveći broj beskućnika su bili bijelci, alkoholičari i ljudi starije dobi, dok su današnji beskućnici relativno mladi. U većini zemalja Europske Unije pomoć za beskućnike dolazi iz privatnog sektora, od crkava, organiziranih skloništa i hostela. Pomoć također osiguravaju i karitativne organizacije pružanjem različitih usluga (smještaj, hrana, odjeća, medicinska i pravna pomoć) čime život mnogih beskućnika čine podnošljivijim. Ipak, navedene organizacije nemaju mogućnosti i ne djeluju u smjeru rješavanja jeftinijeg stanovanja. Mnogi vide rješenje problema beskućništva u postavljanju povjerenstava u sklopu vlada kako bi omogućili jeftinije stanovanje i stvorili bolji okvir za zapošljavanje najsiromašnijeg dijela stanovništva.

Velika Britanija

Prema studiji “How Many, How Much” instituta “Crisis and New Policy” u Velikoj Britaniji ima 380 000 beskućnika, a troškovi države za beskućnike procjenjuju se na 24 tisuće funti godišnje.
Financiranje iz vladinih izvora nije dovoljno za većinu beskućničkih, socijalnih i dobrotvornih organizacija stoga dvije velike beskućničke organizacije Big Issue i Street Shine prihode ostvaruju baveći se prodajom časopisa na ulicama Londona, pružajući usluge popravaka i čišćenja cipela ili pranja automobila što su oblici socijalnog poduzetništva.
Smatra se kako je socijalno poduzetništvo puno bolji oblik pomoći beskućnicima nego darovnice donatora koje je teško pronaći i na koje se ne može dugoročno računati.

Zanimljivost iz Škotske

The Homeless World Cup Foundation - HWC, Međunarodna mreža novina za beskućnike (International Network of Street Papers) i Mel Young, škotski osnivač novina za beskućnike Big Issue, inicirali su i 2003. godine organizirali Svjetsko nogometno prvenstvo beskućnika. Osnovni cilj bio je otvoriti temu beskućništva i siromaštva diljem svijeta.


Poljska
Prema procjenama Europske Unije samo u Poljskoj se nalazi oko 300 000 do pola milijuna beskućnika, ljudi bez krova nad glavom.
Iako ih je bilo i za vrijeme komunizma, 80-ih i 90-ih godina se njihov broj naglo povećao. To je bio rezultat društvenih i gospodarskih promjena provedenih u to vrijeme. Dok su neki od njih krov nad glavom izgubili zbog gubitka posla i nemogućnosti plaćanja računa, ispitivanja ipak pokazuju kako najveći broj beskućnika u Poljskoj to nije postao zbog siromaštva nego zbog nesređenih (poremećenih) obiteljskih odnosa.
Osim zbog problema u partnerskim odnosima (koji su najčešće uzrokovani alkoholizmom jednog od partnera), neke obitelji izbacuju svoje članove kad saznaju da su narkomani ili zaraženi virusom AIDS-a. Na ulicama završavaju i bivši zatvorenici koji se nakon odsluženja kazne zatvora nemaju gdje vratiti. Uvijek ima i onih kojima je skitnja stil života zbog čega radije biraju ulicu i prosjačenje nego skloništa u kojima se moraju pridržavati određenih pravila. Nisu ni rijetki slučajevi onih koji životom na ulici izbjegavaju plaćanje alimentacije.
Beskućnici su najugroženija skupina za vrijeme zime. Zbog niskih temperatura na ulici umre više stotina ljudi i to najčešće muškarci u dobi između 40 i 60 godina kod kojih je uzrok smrti najčešće smrzavanje i prekomjerna količina alkohola u krvi.
Budući da su sredstva koje je država namijenila za zbrinjavanje beskućnika daleko od realnih potreba, humanitarne i crkvene organizacije su preuzele skrb za beskućnike.

Zanimljivosti iz Poljske

Jedan od organizatora skrbi za beskućnike preuredio je svinjogojsku farmu i jedan bunker i tako osigurao 1000 mjesta za spavanje, a za potrebe takvih skloništa pokrenuo je liniju za proizvodnju tjestenine iz koje dnevno izlazi 400 kilograma tjestenine.

Norveška

Čak i u Norveškoj, zemlji s bruto društvenim proizvodom od 42 400 dolara po glavi stanovnika, postoje ljudi koji su izvan sistema. Beskućnici u Norveškoj spavaju po prenatrpanim skloništima za ovisnike ili po šumama. Prema nekim izvorima u Norveškoj živi oko 6000 beskućnika. Ovaj broj uključuje i određeni broj ovisnika koji ne žive u primjerenim uvjetima koji bi im pružali mogućnost izlječenja i resocijalizacije. Određeni broj beskućnika nije registriran jer žive ispod mostova.
Norveška jest socijalna država, ali ipak ne pruža odgovarajuću pomoć ovisnicima i duševnim bolesnicima zbog čega su upravo te kategorije najbrojnije u ukupnom registriranom broju beskućnika.

Zanimljivost iz Osla

Grupa ljudi, potaknuta iskustvom viđenja beskućnika u skitnji i prošnji, organizirali su prodaju uličnih novina Erlik Oslo. Projekt se sastoji u tome da beskućnici prodaju navedene novine te da su za to i plaćeni. Dobivaju pola cijene za prodani časopis koji košta 40 kruna (oko 37 kuna). Prije nego što su započeli prodavati novine mnogi su beskućnici bili kriminalci ili su zarađivali baveći se prostitucijom. Registrirano je 370 prodavača, ali svakodnevno prodaje njih 100. Opremanje i tiskanje prvih 10 tisuća primjeraka stajalo je oko 100.000 kruna (90.000 kuna).

Francuska

Primjer Emmaüs International organizacije iz Pariza
“Serve first who suffer most” - “Služiti prvo onima koji najviše pate!“
- 1947.
Abbé Pierre, tvorac ove velike organizacije, otvara prvu kuću za beskućnike u predgrađu Pariza, koju
naziva Emmaüs (nada) po selu u Izraelu.
- 1949.
U kuću dolazi prvi “companion” (beskućnik koji postaje pomagač), u skladu sa sloganom Abbé Pierra “Dođi, pomozi mi pomoći drugima“.
- 1951.
Započinje sakupljanje oštećenih predmeta i “second hand” prodaja.
- 1969.
Prvi internacionalni sastanak svih Emmaüs grupa u Bernu, u Švicarskoj okupio je 70 grupa iz 20 zemalja širom svijeta.
- 1971.
Održana je konstituirajuća skupština Emmaüs International-a u Kanadi.
Emmaüs - danas
Emmaüs sačinjava 319 grupa članica iz 32 zemlje s četiri kontinenta (Afrike, Amerike, Azije i Europe). Službeni jezici Emmaüsa su engleski, francuski i španjolski tako da su svi dokumenti i promidžbeni materijali na sva tri jezika.
Struktura Emmaüs International-a
- Generalna skupština koja se sastoji od svih 319 grupa članica predstavlja najviši organ i održava se svake četiri godine.
- Odbor koji čine 24 predstavnika regija donosi odluke i sastaje se jedan do dva puta godišnje.
- Izvršni odbor kojeg čini pet do sedam predstavnika sastaje se svaka dva mjeseca.

Oblici skrbi za beskućnike u Francuskoj:

Prihvatilište za prvu pomoć (Emergency Shelter)

U Parizu postoji trinaest prihvatilišta za prvu pomoć koja dobro funkcioniraju i njihov rad koordiniraju profesionalci. Noćenje korisnici plaćaju simbolično 1 EUR.
U funkcioniranju ovakvog tipa Prihvatilišta značajnu ulogu imaju “kompanjoni” - resocijalizirani beskućnici. Prihvatilište može primiti do 75 ljudi. U prizemlju se najčešće nalaze prijavni pultovi gdje dežurni kompanjon beskućnicima dijeli osnovne higijenske potrepštine: četkicu za zube, pastu za zube, sapun, prezervativ te jednokratne plahte i ručnike. Na ulazu se beskućnicima obavezno dijele i boce vode jer veliki broj ljudi umire od dehidracije.
U Prihvatilištu može spavati tko god želi, bez obzira na svoje zdravstveno stanje (npr. HIV pozitivni) ili neposjedovanje dokumenata. Sve dok ne zatraži konkretnu pomoć, beskućnika se ne “dira” već mu se osigurava prenoćište kao prva pomoć.
Noćni djelatnik/kompanjon regulira rad Prihvatilišta, ali u slučaju incidenata (kojih nema često) poziva se policija i izgrednicima se zabranjuje ulazak u kuću. Također, ako u jednoj kući nema mjesta, kompanjoni mogu nazvati druge kuće i pronaći prazni krevet.
Na prvom katu borave ljudi bez prebivališta, osobe teškog zdravstvenog stanja i nepokretni. Oni su tu neograničeno, a svakodnevno im je na raspolaganju liječnik i medicinska sestra.
Prostor za beskućnike nalazi se na sljedeća dva kata. U sobama spavaju od dvoje do petero beskućnika, žene i muškarci nisu posebno odvojeni. Pruža se mogućnost i partnerima da prespavaju zajedno. U spavaonicama mogu boraviti i cijele obitelji. Kreveti se ne “čuvaju” iako najčešće dolaze iste osobe na spavanje i broj noćenja im nije ograničen. Na četvrtom, posljednjem katu žive kompanjoni koji održavaju red u kući. Oni nisu plaćeni za svoj rad već dobivaju stan i hranu. Kompanjoni borave u kući koliko žele, dok ne budu spremni za korak dalje.
Uz ured i salu za sastanke ponekad se u ovakvim prihvatilištima nalaze i prostori za druženje, biblioteka, stolovi za bilijar i stolni tenis te prostor s perilicama za rublje i tuševima.
Većina takvih prihvatilišta ima i skladišta prepuna namještaja, bijele tehnike, odjeće, sanitarnog materijala, uglavnom donacija koje se raspoređuju po prihvatilištima, dnevnim centrima i zajednicama.
Najveći problem je što za sve te prostore Emmaüs plaća visoki najam državi. Najčešće prostore uzmu u zakup u vrlo lošem stanju pa ih renoviraju. U procesu obnove tih prostora aktivno sudjeluju kompanjoni.

Socijalni hoteli

Osobe koje žele krenuti dalje u stabilniji život i nezavisnost mogu biti privremeno smještene u hotelske sobe do šest mjeseci. Socijalne hotele također vodi Emmaüs International.


Dnevni centar (Daytime Center)


U Parizu postoji sedam dnevnih centara.
Jedan takav prostor u samom centru Pariza nudi smještaj za 150 osoba. Tu ljudi mogu boraviti tijekom cijelog dana te dobiti doručak i ručak. Centar je otvoren od 9:00 do 18:00 sati .U velikom prostoru u prizemlju nalazi se prijamni prostor, liječnička ordinacija, dnevni boravak, prostor za pranje i peglanje odjeće te tuševi. U podrumu zgrade nalazi se još jedan veliki dnevni boravak s televizijom i velika kuhinja s blagovaonicom gdje se pakira svježe pripremljena hrana.
Za razliku od Prihvatilišta za prvu pomoć koje održavaju kompanjoni, dnevne centre čiste profesionalne čistačice.
U dnevnim centrima beskućnici i skitnice mogu, ako zatraže, dobiti pomoć u izradi dokumenata, u pronalasku posla i smještaja, obaviti zdravstvene preglede, dobiti čistu odjeću i pročitati novine.
Na beskućnike se ne radi nikakav pritisak, jer se radi po načelu - ne može se pomoći onome tko to ne želi.
U okviru ovih centara djeluju pokretni timovi koji svaku večer obilaze Pariz i daju informacije o centru i mogućnostima koje pruža te na taj način dopiru i do beskućnika koji ne mogu ili ne žele doći u centre.

 
Zajednica (Community)

Zajednica je kuća namijenjena samo kompanjonima kojima je ovo “korak” ka boljem životu. U takvim komunama živi i radi 50 kompanjona, žena i muškaraca.
Svakodnevno su im na raspolaganju dva profesionalca koja nadgledaju njihov rad i red u kući, socijalna radnica i liječnik.
Glavna kuća sastoji se od kuhinje, blagovaonice, dnevnog boravka i spavaonica, a pokraj kuće se nalaze velika skladišta gdje se donacije primaju, selektiraju, popravljaju i prodaju, što je konačni cilj ove zajednice.
U second hand dućanima prodaje se gotovo sve, odjeća, knjige, ploče, ukrasi, slike, namještaj, bijela tehnika, igračke...
Zajednica ne može prodajom zaraditi toliko da sama sebe uzdržava, ali je bitan učinak koji ima kod ljudi - osjećaju se korisnima, angažirani su cijeli dan i nisu na ulici.